Gardijan: Mladi u Srbiji odbijaju da ćute, Vučićeva vlast na ivici pucanja

Betonska nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u Srbiji, urušila se i usmrtila 16 ljudi 1. novembra 2024. Ta tragedija pokrenula je najduži talas protesta u posljednjoj deceniji – spontani ustanak protiv korupcije, nebrige i bahatosti vlasti. Godinu dana kasnije, pukotine u betonu pretvorile su se u pukotine u političkim temeljima Srbije, piše Gardijan. Katastrofa je pogodila Srbiju iz dva razloga. Prvo, svaki građanin ima priču o toj stanici. Izgrađena 1964. godine, a posljednjih godina rekonstruisana za novu brzu prugu između Beograda i mađarske granice, novosadska stanica oduvijek je bila mjesto susreta – gdje su se ljudi pozdravljali i rastajali. Samo nedjelju dana prije urušavanja, autor ovog teksta ostavio je svoju porodicu u njenom hladu, dok je kupovao vodu i grickalice u obližnjem kiosku. „Ono što se dogodilo tih 16 žrtava, moglo je da zadesi bilo koga od nas“, piše on za Gardijan. Drugo, infrastruktura je simbol režima – i njegovog marketinga. Više od deset godina, vladajuća Srpska napredna stranka mjeri svoj uspjeh kilometrima asfalta i pruga. Svaka izborna kampanja donosi nova obećanja o putevima, mostovima i tunelima. Predstojeća Expo 2027 u Beogradu zamišljena je kao izlog vlasti. Ali, u Vučićevoj Srbiji brzina, politička korist i klijentelizam dolaze prije bezbjednosti i nadzora. Svečano otvarana dva puta Stanica u Novom Sadu svečano je otvarana dva puta – 2022. i 2024. godine. Prvo otvaranje, u martu 2022, održano je u jeku izbornih kampanja u Srbiji i Mađarskoj. Vučić i Viktor Orban stajali su jedan pored drugog – simboličan par dvojice lidera čiji se režimi takmiče u kontroli medija, nepoštovanju institucija i bliskosti sa Moskvom. Ovog ljeta, Vučić je otvorio još jednu dionicu autoputa, iako dio trase nije imao potrebnu dozvolu, a tunel nije imao automatski sistem bezbjednosnog nadzora. Umjesto da poštuje propise, vlada je ukinula pravilnik o tunelima i postavila vatrogasce, policiju i hitnu pomoć da 24 sata dnevno dežuraju na ulazu. Pad nadstrešnice nije stvorilo krizu u Srbiji – on ju je samo razotkrilo. Tokom prethodnih 12 godina, režim je zarobio sve institucije, pretvarajući demokratski sistem mukotrpno građen između 2000. i 2012. u praznu formu. Sudstvo, mediji i regulatori su pod partijskom kontrolom, pa je ulica ostala jedini javni prostor slobodnog izraza. Od 2016. Srbija je imala gotovo svake godine novi talas protesta – svaki sledeći bio je iskustvo i lekcija za novu generaciju demonstranata. Od velikog beogradskog protesta 28. juna 2025., vlast je skinula sve maske. Na skupovima širom zemlje, policija je tukla i jurila mirne građane, dok je gotovo hiljadu ljudi uhapšeno. Država više ne krije svoj strah – ona ga koristi kao oružje. Između Moskve i Brisela – ali samo na papiru Vučićeva vlada voli da djeluje kao da sjedi na više geopolitičkih stolica, balansirajući između Istoka i Zapada, ali u stvarnosti ona zemlju vodi isključivo u interesu predsjednika – uzima novac iz Brisela, a naredbe iz Moskve, navodi Gardijan. Što rejting SNS-a više pada, to se vlast više oslanja na svoju tvrdu, nacionalističku i prorusku bazu, a time se još dublje naginje ka Kremlju. Takva „ravnoteža“ postaje neodrživa i nosi rizik da nestabilnost prelije i na ostatak Zapadnog Balkana. Uticaj Rusije na bezbjednosne strukture Srbije i dalje se potcjenjuje. Njene obavještajne mreže djeluju bez ograničenja – od sumnjivih trening kampova na teritoriji Srbije, gdje su agenti vježbali izazivanje haosa tokom izbora u Moldaviji, do samih hodnika državnih institucija u Beogradu. Istovremeno, takozvani „antiprotivladini pokret“ – skup unajmljenih batinaša i partijskih lojalista – djeluje po uputstvima iz Kremlja, kao srpska verzija „antimajdana“ iz Ukrajine. Raspoloženje naroda se mijenja Već krajem 2024, i prije tragedije, javnost je počela da mijenja mišljenje. Istraživanje iz septembra 2024. pokazalo je da više građana smatra da zemlja ide „pogrešnim putem“ (47%) nego „pravim“ (46%). Danas je taj jaz još veći – 53% prema 36%. Inflacija je i dalje iznad prosjeka EU, plate ne prate troškove života, a javni dug, iako ne ruši nove rekorde, ostaje ogroman. Kao odgovor na proteste, gradske vlasti u Beogradu su uveli besplatan javni prevoz – gest koji simbolično oslikava način upravljanja zemljom: kao da resursi nikada neće nestati, iako je glavni grad praktično bankrotirao prošle godine. Sistem koji troši sam sebe Vučićeva Srbija danas liči na državnu Poncijevu šemu – vlast koja legitimitet gradi na spektaklu, dok odlaže sopstveni kraj. Nove američke sankcije kompaniji NIS, koja je većinski ruska, stupile su na snagu 9. oktobra 2025. godine i prijete da ugroze energetsku stabilnost zemlje i cijeli model rasta zasnovan na jeftinom ruskom gasu. Reakcija vlade bila je stihijska – još jedan dokaz potpunog odsustva jasne politike. Posle mjeseci studentskih protesta, Srbija djeluje gotovo neupravljivo – zaglavljena između sve veće represije i mogućnosti za novi početak. Zapadne diplomate i dalje se nadaju „smirenju“, dok EU izbjegava potrese na Balkanu u trenutku kada rat u Ukrajini traje, a Moskva širi svoje „hibridne prijetnje“. Ali Srbija više ne može da se vrati na staro. Nova generacija ne pristaje na tišinu Uoči godišnjice protesta 1. novembra, moguće je više scenarija, ali jedno je sigurno: status kvo prije tragedije više ne postoji. Ni civilno društvo, ni opozicija, ni studenti neće se vratiti u „dijalog“ koji je služio samo kao dekor vlasti. Srpski studenti postali su dio globalne generacije otpora. Njihovo odbijanje da ćute pred korupcijom i nekažnjivošću pokazuje da obnova demokratije ponovo može krenuti s ulice – i od mladih. Godinu dana kasnije, sistem koji je srušio nadstrešnicu i dalje stoji, ali protesti su prerasli u istrajnost. Oni su rođeni iz tuge, ali opstaju iz uvjerenja da promjena postoji. Za godinu dana, Srbija nije izgradila novu stanicu – ali jeste novo razumijevanje: da stabilnost pod Vučićem nikada nije bila stvarna. Bila je to pozajmljena sigurnost, mir založen za sledeći kolaps.