Kolašinska čuda: Ne mogu povući cijev, ali mogu izliti bronzu

Ako iko još sumnja da su čuda moguća, neka dođe u Kolašin. Tu se, između jednog nestanka vode i dva obećanja o osnježavanju, podižu spomenici - brže nego što su građani uspjeli da izgovore “tender”. U gradu koji ima vodovod, ali ne dovoljno da se na njega priključe novi hoteli, i koji još čeka da proradi sistem za vještačko osnježavanje, spomenik Amfilohiju Radoviću nikao je za rekordno kratko vrijeme. Bez procedura koje traju godinama, bez “nedostatka tehničke dokumentacije”, bez “kompleksne javne nabavke”. Bronza je, izgleda, jednostavnija od betona i vode. Kolašinci već znaju da u njihovom gradu ništa nije problem – osim svega. Postoji vodovod, ali nije dovoljan; postoji kanalizacija, ali se ne može proširiti; postoje planovi, ali su u fiokama. Rezultat: nove investicije u hotele i turizam stoje na čekanju jer se, bukvalno, nema đe priključiti. Skijalište koje bi trebalo da bude ponos planine čeka cijev, pumpu i odluku — bilo koju. Važno je da je Kolašin dobio spomenik Amfilohiju, za "nebitne sitnice" kao što su vodovod, vještačko osnježavanje, kanalizacija... niko ne mari Zato je spomenik došao kao osvježenje. Napokon nešto što ne treba vodu ni priključak. Ne mora ni da se osnježava – samo da se otkrije i blagoslovi. Bez snijega, bez osnježavanja – i bez plate Dok se bronza sjaji, Skijališta Crne Gore tonu u sivilo. Prema pisanju medija, zaposleni u Skijalištima – od kojih veliki broj upravo iz Kolašina – najavili su štrajk zbog neisplaćenih zarada i katastrofalnog stanja u preduzeću. Sistemi za osnježavanje ne rade, staze zarastaju, a državna preduzeća “nijemo gledaju”. Ironija ne bi mogla biti veća: Dok radnici čekaju plate, a turisti čekaju snijeg, gradski trg je dobio novo mjesto hodočašća. Kao da je neko rekao – “ako već ne možemo da napravimo sistem za vodu i snijeg, hajde da napravimo spomenik onome ko je znao kako se vjeruje”. Vjerski ili planinski turizam? Možda su državni stratezi odlučili da zamijene turizam – manje skijanja, više pokajanja. Jer, kad nema vode za hotele i snijega za staze, vjerski turizam ostaje jedini koji ne zavisi od meteorologije ni infrastrukture. Zamislite novu turističku ponudu: “Dođite u Kolašin – mjesto gdje možete da se molite za snijeg, ali ga nećete vidjeti.” Umjesto ski-pass-a, svijeća; umjesto kabine žičare, kabina za ispovijest. Možda će se jednog dana spojiti ta dva koncepta: vjerski i planinski turizam u jednom - molitva za osnježavanje uživo! Radnicki Ski centra Kolašin 1600 štrajkuju, ali su barem dobili spomenik Program vodi mještanin, ulaz besplatan, samo ponesite flašu jer vode nema dovoljno. U Kolašinu se, dakle, voda planira, snijeg obećava, a spomenici završavaju. Radnici protestuju, ali spomenik mirno stoji. Hotelijeri čekaju priključke, ali kamen-temeljci niču. Turisti odlaze, ali Matija Bećković poručuje: “Ko do sada nije vjerovao u čuda – može danas da počne.” I zaista može. Jer treba pravo čudo da jedan planinski grad, sa svim predispozicijama za razvoj turizma, poslije deceniju ulaganja, i dalje nema stabilno vodosnabdijevanje ni sistem za osnježavanje – ali ima spomenik koji svijetli i bez struje. Kolašin danas ima sve ono što ne može da se pije, ne može da se grije i ne može da se koristi – ali može da se otkrije i da se slika. Voda – problem. Snijeg – problem. Radnici – u štrajku. Turizam – u stagnaciji. Ali spomenik – savršen. I tako, dok ostatak Crne Gore traži strategije održivog razvoja, Kolašin već ima formulu: kad nemaš snijeg ni vodu – podigni spomenik. Jer bronza, za razliku od sistema, nikad ne puca pod pritiskom.